Recenzija Maria Linda

Želim Vam reći da sam oduševljena knjigom „Velika ispovijed“. Još nisam stigla do kraja, jer stvarno guštam,  guštam vaše riječi, sintaksu, pisana je tako vedro i bistro.

Te životne i duhovne priče, koje me znaju lijepo i nasmijati, su me razveselile, a pogotovo Vaša duboka ljudska istraživanja oko naše povijesti iz socijalističke Jugoslavije, zla nakon drugog svjetskog rata, koje je upropastilo naše običaje i identitet. Ništa ne zaboravljate: od Komunističke partije, fašista i španjolskih partizana sve do naše današnje Hrvatske.

Volim vašu iskrenost. Vaš stil je jasan, direktan, istraživački i ispitivački.

Zanimljivo mi je čitati Vašu knjigu i sigurno ću se više puta vratiti nekim ulomcima jer me Vaše misli hrane i tješe o našoj istini. Što smo postali mi kao narod, kako nas svijet vidi, pogotovo nas Hrvate koji živimo van granica Hrvatske?

Iako smo vezani za naše korijene, istovremeno smo društveno prilagođeni u drugim sredinama, u tome je zasigurno naša snaga. Iako se znamo prilagoditi u bilo kojoj kulturi, vjeri ili političkim okolnostima, izgleda da nam je teško biti slobodnim i prihvaćenim.

Izluđuje me kada se negdje predstavim kao Hrvatica ili Dalmatinka, da me ljudi ili povjesničari (kao nedavno na jednom skupu gdje sam davala potpise) napadnu kao ustašu. To mi teško pada jer mi ne fale konkretni argumenti, čak sam napisala roman oko „Šoe“ tematike kojom sam mogla ispričati svoju priču, svoje poglede na fašizam i Titovu diktaturu, daleko od lažnih kritika i ideja. No novinari opet nađu priliku svašta me pitati.

Naša borba je beskrajna ali sam uvjerena da možemo biti ponosne na naša intelektualno-filozofska istraživanja koja su važna za evoluciju čovječanstva i međuljudskih odnosa.

Vi u „Velikoj ispovijedi“ točno znate dodirnuti taj naš unutarnji sjaj.  Nadam se da vas ova knjiga gura dalje i dublje, u to sam sigurna.

Hvala vam za sve. Od srca,

Maria Linda


JASMINKA FRLETA – BOTICA, Velika ispovijed (zbirka priča, dvadeset i sedam)

Nakon autobigrafskoga prvijenca Vlak života, Jasminka Frleta – Botica, u vlastitoj nakladi, objelodanjuje i drugo svoje književno djelo Velika ispovijed. Riječ je o dvadest i šest, uvjetno kazano – tuđih priča, jer tuđe su samo po tome što su ih njoj ispričale druge žene, ali su i njene, jer ih ispovijedaju: njena majka, njene prijateljice i (ili) poznanice i neznanice te na koncu vlastita navlastitoga naslova „Moja je nesreća što je Zemlja okrugla“.

PRVI DIO – SLAVONIJA 

Priča prva: „Čuvarica slavonske tradicije“, HANA (1960.), priča je o ženi koja „obožava svoju Slavoniju i sve što je vezano uz nju: narodnu nošnju, plesove i običaje, kolače... što prenosi na svoju djecu, Vedranu i Tomu, njihove prijatelje, „svoju“ djecu u vrtiću i udruzi za djecu s posebnim potrebama, gdje nesebično daje sve od sebe.“ Ovo je priča o jednoj hrabroj ženi, koja je uspijevala: i raditi, i odgajati djecu, i posjećivati bolesne roditelje sve do njihove smrti, a istovremeno je bila i vrlo aktivna u društvenim djelatnostima. Njen odnos prema obitelji i ljudima u potrebi egzemplar je kršćanske i ljudske empatije i sebedarja. No ona je i odlučna u ispravnom odgoju djece te se grozi činjenice da poneki roditelji „pokušavaju kupiti ljubav“.

Priča druga: „Nisam plakala naglas“, ANA (1921.) i EVA (1957.), priča je o svekrvi i snahi, koje „nalaze podršku i utjehu jedna u drugoj“. Ana je imala osam godina kada joj je majka umrla, a njen brat svega dvije. Majke se slabo sjeća, jer nema niti jedne slike, a već nakon šest tjedana dobila je i maćehu, a život s njom je bio prestrašan. Niti nakon udaje za njenoga Filu „veseljaka“, njen mukotrpni život nije se puno promijenio. U ovoj priči zorno su dočarane i političke (ne)prilike uoči, tijekom i nakon II svjetskog rata te uoči, tijekom i nakon Domovinskoga rata.

Priča treća: „Za svaki problem postoji rješenje“, KRISTINA (1958.), priča je o ženi koja je uspijevala potisnuti ružne stvari iz života, vjerujući da joj „je lakše preživjeti sjećajući se lijepih događaja i razmišlajući pozitivno, ne u smislu da će sve biti super, nego da će biti kako bude i to je u redu“. Na prvom su joj mjestu bile njene kćerke: Anja i Olja te njen suprug Tiho, koji je na „privremenom radu“ u Grazu (Austrija).

Priča četvrta: „Dala bi Boga za kuštravu kosu“, MATIJA (1931.), priča je o djevojčici iz Čavoglava, njenom teškom odrastanju u siromaštvu, mukotrpnim poslovima, ratnim strahotama, maloljetnoj (17) udaji za Tonu, odlasku u Slavoniju, povratku u Čavoglave te ponovom povratku u Slavoniju. Ovo je priča o ženi koja se snalazila i u, naizgled, bezizlaznim situacijama, rađanju djece, švercu da bi se preživjelo, ali u svemu tome o vrlo društvenoj, duhovitoj i veseloj ženi, koja je uvijek voljela i pomagati drugima.

Priča peta: „Bogatstvo u srcu, a ne u novcu“, IVANKA (1927.), priča je o profesorici (Bašić) matematike i fizike (diplomirala 1951.), koja je iz Broda, po dekretu, morala raditi u gimnaziji u Gospiću, o njenom iskustvu u Vinkovcima, o zabrani odlazaka u crkvu prosvjetnim djelatnicima, tajnom krštenju djece, intrigama, o Domovinskom ratu i hrvatsko-srpskim odnosima, polemikama o školskom sustavu u totalitarnoj, komunističkoj Jugoslaviji i samostalnoj i neovisnoj Hrvatskoj...

Priča šesta: „Žene zavijene u crninu“, KATA (1921.) i LJILJA (1952.), priča je o svekrvi i snahi, a obje su bile udovice. Starica (Kata) započela je svoju priču mudroslovnim i zdravorazumskim promišljanjem o težini življenja tijekom njene mladosti i danas: „Kažu da je danas teško. Nije točno. Svi imaju sve. Da znam napisati roman, napisla bi ga o svom životu, da mladi čuju šta znači teško. Udala sam se sa sedamnaest, a ostala udovica s trideset i jednu godinu i četvero djece. Najmlađem je bilo dva i pol mjeseca. Nisam se nikada tjela preudati.“. Njena ispovijed mogla bi poslužiti i mnogim studentima psihologije, sociologije, pa i filozofije za seminare i (ili) diplomske radove. Njen muž, koji se družio s lošim društvom i sam je, dakako, bio loš: neradnik, pijanac i propalica, a ona ga ipak trpjela sve do njegove smrti. Za razliku od svekrve, Ljilja je – kako sama tvrdi – proživjela lijepe godine s mužem, ali su doživjeli i tešku obiteljsku tragediju, ubojstvo dvadesettrogodišnje kćerke, nakon čega se okrenula čvršćoj vjeri i tu je našla svoju utjehu. Ali tu nije kraj tragediji u ovoj obitelji. U ovoj potresnoj priči autorica nam dočarava i bizarnu smrt bake Kate, koja je iznoseći posudicu sa zapaljenom mašću i sama izgorjela. Očevidci, koji je nisu uspjeli spasiti, tvrde da su njene zadnje riječi bile: „Fala Bogu da nije kuća izgorila.“ Iščitavajući cijelu ispovijed bake Kate, vjerujem u autentičnost navedene rečenice.

Priča sedma: „Ni Bog ne zna više šta bi sa mnom“, JELA (1929.), priča je o „čeličnoj ženi, koja odgaja troje djece, tražeći svoj put unutar vladajućih konvencija, tjerana siromaštvom i pijanstvom muža Ante, pri čemu zadržava duh i humor.“
S obzirom da se rodila u sirotinjskoj, ali vrijednoj obitelji, još za malena je naučila raditi i najteže poslove, ali i brigu i o dvoje mlađe braće, jer su joj roditelji bili nepismeni.
Posao bake Jele bila je skrb o grobovima, nad kojima bi plakala, jer tu su i svi njeni najmiliji, a odlazeći s groblja, zbrajala bi koliko je grobnica očistila. I u ovoj nam priči autorica, preko svoje junakinje, dočarava niz političkih, vjerskih i nacionalnih različitosti, zapleta i raspleta u onodobnom totalitarnom, socijalističkom, uređenju.

Priča osma: „Velika ispovijed“, LUCA (1938.), priča je o dragoj društvenoj ženi, njenim mladenačkim simpatijama, udaji za Petra, njihovom bračnom odnosu, koji nije bio idiličan, odlasku na privremeni rad u Njemačku, patnji za djecom, koja nisu bila s njima.
U svojoj starosti, tužno se povjerava sinu Željku da se boji da će prije umrijeti negoli ostvari svoju želju, a ta želja je – napisati memoare, kako bi nešto ostavila svojoj unučadi. Na sinov upit – odakle bi počela?, odgovara – od Garduna u Dalmatinskoj zagori, odakle je moja mama.
Ali ova je priča osobito zanimljiva nama ovdje u Ovrlji i cijelome Otoku, jer se njena mama udala za udovca iz Otoka, koji je imao sedmero djece, a Luca je „sasvim slučajno, nakon tri godine braka, došla na svijet“, kao osmo dijete.

Priča deveta: „Moj učenik – najmlađi ubijeni na Ovčari“, FRANCISKA (1937.), priča je o besmislenosti rata – kako i sama autorica zaključuje, o najmlađem ubijenom dječaku na Ovčari, koji je ima tek petnaest godina, svirepom ubojstvu (klanju) njenoga supruga,  kojega su, tek 1998. uz mnoge druge hrvatske mučenike, ekshumirali na vukovarskom groblju, a bio je pokopan na broju 33, kao „NN, nepoznat“.

Priča deseta: „Što si ako izgubiš sebe“, STANKA (1946.), priča je o bolesnoj ženi, koja se odlučila boriti za svoje zdravlje i svoje stavove, o tužnom prisjećanju na svoje roditelje, osobito majku, koja je u vihoru II svjetskog rata bila dvije i pol godine na prisilnom radu u Leipzigu, o gubitku njenoga prvog muža i dvije kćere, za koje više nikada nije čula te poznanstvu u partizanima i poslije brakom s njenim ocem. Istovremeno Stanka progovara i o svojemu braku sa Zdravkom, koji je po podrijetlu Hercegovac, njihovim različitim pogledima na svijet, odgoju djece, međugeneracijskom jazu... Zanimljivost ove priče je i u tome što Stanka svoje pozitivne stavove o vlastitom životu i življenju života ne zadržava samo za sebe, nego ih želi podijeliti i s drugima. Izdvajam dio njenih uputa na putu za vlastiti mir: „Želim svima da nađu sebe, svatko se ipak najprije mora nositi sam sa sobom. Nađite svoj mir, jer jedino u miru možete naći sebe i biti zadovoljni“ (152/153. str.).

Priča jedanaesta:“Baš sam sretna“, JASENKA (1940.), priča je o sretnoj ženi, koja je, kao i svi ljudi, prolazila i kroz životne teškoće, ali se ona u svom stančiću u Brodu, od svega tridesetak četvornih metara, svakodnevno zahvaljuje Bogu na daru pokojnoga muža, sina jedinca i dvoje unučadi. Jasenka je, kao deveto dijete u obitelji, naučila da sreća nije u izobilju, negoli u malim stvarima. S radošću priča o posjetu Međugorju, molitvi i za druge, osobito za majke s bolesnom djecom. Želja joj je tu radost prenijeti i na svoga sina. Njen život je bio ispunjen, živeći ga u iskonskoj vjeri i ni za čime ne žali i ničega se ne boji, osim pomalo starosne samoće...

Priča dvanaesta: „Opet nije bilo anđela da pospreme“, BRANKA (1949.), priča je o ženi koja je uvijek osjećala prazninu što nije imala djece. Osjeća i grižnju savjesti, jer je naposljetku spoznala da je očito došlo vrijeme, prekasno za trudnoću, ali kao praktična vjernica vjeruje da je tomu tako, „jer je tako Bog htio“. U ovoj priči je autorica izvrsno dočarala različitosti urbanoga i ruralnog života onovremene Slavonije, osobito mlade građanke koja je došla živjeti na selo (iz Broda u Andrijevce). Trebalo se prilagoditi nagloj promjeni života: od tradicijskoga vjerničkog slavljenja naših najvećih kršćanskih blagdana (Uskrsa i Božića), preko drugačijih konvencionalnih vrijednosti, do unutarnjih konfrontacija – od pokušaja sagledavanja svega sa smiješne strane do gomilanja ljutnje i bijesa. S obzirom da je Branka bila i intelektualka i praktična vjernica, uspijevala je u sebi i oko sebe sve pomiriti i tako živjeti. Naglasak životne priče ove junakinje je odnos muža i žene i podjele njihovih poslova, a Branka ga je sažela u jednoj alegorijskoj rečenici: „Muškarci misle da sve što žene urade obave anđeli!“ Muškarci, nažalost, shvaćaju teškoću ženinih poslova tek kada se žene razbole, u što se Branka i sama uvjerila.

Priča trinaesta: „U braku nema pobjednika“, DANIJELA (1967.), priča je vrlo slična prethodnoj priči o Branki, s jednom velikom razlikom, a ta je da je Danijela imala i muža i djecu. No obje su žene imale istovjetna promišljanja o: životu, braku i osobito o podjeli poslova unutar obitelji, boreći se protiv tradicijskih patrijrahalnih podjela o tvz. ženskim i muškim poslovima. I Danijela je čvrsta u vjeri, pa sve što joj se događa prepušta Božjoj providnosti. Potresna su i njena ratna   svjedočanstva. Njen muž Davor bio je u Hrvatskoj vojsci, a ona je – trudnica i s trogodišnjim sinom, zajedno s drugima, za vrijeme zračne opasnosti, počesto boravila u skloništu. Te ratne posljedice i u poraću su vidljive, osobito je to zamjetno kod djece. Konkretno, nedugo nakon Domovinskoga rata, tijekom preleta zrakoplova, njen se stariji, petogodišnji, sin prepao, pobjegavši pod stepenište. Na majčin upit – zašto je ostavio (dvogodišnjega) brata , odgovorio je „da neće avion brata, nego samo njega“. Ova potresna priča ipak završava pozitivnim željama naše junakinje, a to je da postane baka, a time bi se njen život ispunio u punoj punini.

DRUGI DIO – DALMACIJA

Priča prva: „Taki je bija život, i dobar i gorak“, IVA (1926.). Već u prvoj priči iz Dalmacije, točnije iz Marine pokraj Trogira zamjetno je da se Ivina priča gotovo ne razlikuje od priča iz Slavonije, osobito onih protagonistkinja njenih generacija. Razlika je samo zemljopisna i krajobrazna. Kao što se dalo iščitati iz priča slavonskih baka, rođenih između 1921. i 1931., u koju skupinu spada i junakinja ove priče, njihove sudbine od: ranoga djetinjstva, odrastanja, zaljubljivanja, udaja, rađanja i odgoja djece, neimaštine do strahota II svjetskog rata i poraća, obilježene su i tradicijskim kršćanskim i patrijarhalnim vrijednostima, gdje su žene imale nezahvalne i podređene uloge u obitelji, ali one se nisu predavale. Pače! Uvijek su pronalazile novu snagu, osobito onu duhovnu, unutarnju, koja ih je gurala naprijed. Ovom pričom, autorica nam je zorno prikazala i društvene (ne)prilike toga vremena, u kojem žene, poput Ive nisu znale  što je to pubertet, prve menstruacije, kako se rađaju djeca i još štošta drugo, što današnje djevojke znaju već u ranoj mladosti. Iako je i autorici teško shvatiti kako su ljudi, osobito žene, mogle živjeti onako kako je živjela baba Iva, ona je i usprkos toga, uspjela odgojiti i podignuti svoju djecu i sada, kada se dosta „naživila, moli Boga i vraga da je uzmu sebi, a nijedan neće“.

Priča druga: „Karcinom je bolest o kojoj se ne priča“, SANDRA (1958.), priča je o medicinskoj sestri, koja „živi u zajednici sa svekrom i svekrvom u ogromnoj kući, okruženoj vrtom, u Solinu“. Njihovi obiteljski prihodi uvelike su dolazili od iznajmljivanja apartmana, poljoprivrede i pčelarstva, zahvaljujući njenom vrijednom mužu Jozi. S obzirom da su joj i djeca pri kraju studija, činilo se da je njen život već tada ispunjen. Međutim kada se Sandra razboljela, sve se promijenilo.
Sandra se borila i izborila pobjedu nad opakom bolešću i u svojoj borbi nije htjela da itko drugi pati, a kamoli da je sažaljeva. Njen Joze, njena djeca i prijateljice bile su joj najveća potpora.
Prisjećajući se Domovinskoga rata s osobitom empatijom govori o stradalnicima: i onim izravnim, i onim kolateralnim, ali sa gorčinom progovara i o svim uzrocima nepotrebnoga rata, njenim egzekutorima i onim pojedincima koji su se kroz rat domogli materijalnih dobara i drugih pogodnosti, naglašavajući sve posljedice, od ljudskih žrtava i bolesti do izgubljenih svekolikih općedruštvenih vrijednosti.

Priča treća: „Život se mijenja i u Rudi“, ANĐA (1928.) i JADRANKA (1978.), priča je o starici (Anđi) iz sela Rude, koja je rodila desetero djece. Devetero se razišlo po svijetu, a jedan joj je sin i umro u tuđini, pa starica živi sama „u prizemlju kuće u kojoj joj žive sin, snaha Jadranka i njihove dvije kćeri“. U uvodu u ovu priču Frleta – Botica nam donosi živopisni izgled udovica ovoga kraja, uostalom kao i gotovo cijele Dalmatinske zagore, u crnoj tradicijskoj nošnji. Potom, tako zorno oslikava Anđinu kuhinju i bajkovitu („bistru, brzu i hladnu“) rijeku Rudu da čitatelj koji i ne poznaje ove (naše) krajeve može stvoriti sliku i poželjeti posjetiti ovu kršku krasoticu.
Kroz ove dvije priče, svekrve i nevjeste, može se puno toga naučiti i izučiti o različitim svjetovima i načinu življenja u Dalmatinskoj zagori: od onoga trudbeničkog života u neimaštini i s mnogo djece u poslijeratnom razdoblju II svjetskog rata do naših dana, kada za razliku od onovremne slike naših starih, gotovo ničega ne nedostaje. Pitanje je samo koliko su i danas ljudi sretni?! Neovisno o potresnoj bakinoj priči i zadivljujućim promišljanjima njene nevjeste, u ovoj se kući i danas osjeti život, a svakoga ljeta, kada se okupi svih devetero Anđine djece sa svojim obiteljima, život cvate u punoj punini...


Priča četvrta: „Veza u Ministarstvu gornjih poslova“, MARTINA (1960.), priča je o vitkoj Trogiranki, koja u svojoj ispovijesti objašnjava kako su je: rastava, smrt voljene osobe i bolest toliko ojačali da je počela živjeti život u svakom trenutku. Rastava, koja je bila bolna, nije jedina nedaća koja je pogodila ovu junakinja, ali su joj velika utjeha bila: roditelji, stariji brat, sin i kći. Nakon rastave i podstanarskoga života, Martina upoznaje novu ljubav, ali ta je ljubav bila kratkoga daha, jer ubrzo prima tužnu vijest da je taj čovjek, kojega je iskreno zavoljela, poginuo u prometnoj nesreći. Na koncu nas autorica upoznaje da je Martina „preživjela karcinom i nuspojave kemoterapije“, ali i da se naša heroina ne da, nego i nadalje izlazi i punim plućima živi svoj život. U međuvremenu joj se sin oženio, kći joj se udala, a nedugo zatim i prvi put postala baka. Autorica se pita, a nama se zapitati – gdje joj je granica? Martina, iako nije išla u crkvu i nije bila praktični vjernik, ipak je vjerovala u „Ministarstvo gornjih poslova“ i da nas jedino ono može usmjeriti, kada se nađemo na životnim raskrižjima.

Priča peta: „Dica su moje diplome“, PERA (1960.). U prvom dijelu ove knjige upoznali smo mnoge žene koje su iz Dalmacije, Like i drugih krajeva Lijepe Naše tijekom i nakon II svjetskog rata, same, s mužem ili sa cijelim obitelji odlazile u plodnu Slavoniju – trbuhom za kruhom. U ovoj pak priči riječ je o ženi čiji su se roditelji doselili iz Slavonije u Dalmaciju (iz Vinkovaca u Kaštela).  Nakon završene srednje upravne škole u Splitu, Pera se zapošljava u računovodstvu, gdje upoznaje ljubav svoga života. Nakon udaje živjela je u idiličnim odnosima sa svojim mužem i četvero kćeriju (srednje kćeri su bile blizanke) u obiteljskoj kući u Rogoznici. Pera i njen muž su bili radoholičari, a taj odnos prema radu i općenito životnim obvezama, uspješno su prenosili na svoju djecu. No ta idila nije dugo potrajala. Pera je ostala udovica u trenutku kada joj je najmlađa kći imala samo osam godina. No Pera je bila i ostala hrabra žena, koja je uspijevala raditi i voditi skrb o svojoj djeci, koju je odškolovala, poudala i od kojih ima – Bogu hvala – već petero unučadi. Pera polemizira, zgraža se nerada, obespravljivanja žena, prezire bahatost muškaraca, s ponosom priča o svome mužu, koji nije bio kao mnogi drugi muškarci i onda, kada je on umro, zavapila je: „Bože, što nisam imala još četvero djece?“ Njoj u životu ništa više ne treba, doli njena djeca, jer ona su njene diplome. Dao Bog Hrvatskoj još ovakvih hrabrih, samozatajnih i odlučnih žena kakva je naša Pera.

TREĆI DIO – ZAGREB
Priča prva: „Djevojčica koju otac nije dovoljno držao u krilu“, TANJA (1967.),  priča je u kojoj autorica dvoji – gdje postaviti  svoju junakinju, u Zagreb ili Dalmaciju? Iako je došla iz Splita, odlučuje se za Zagreb, jer u njemu živi od svoje devetnaeste godine, gdje je upisala farmaciju, a sa setrom je živjela u stanu. Tanja započinje svoju priču s udajom, kada je imala dvadeset i dvije godine. S puno povjerenja govori o svojemu odnosu sa sedamnaest godina starijim mužem Darkom, s kojim je hodala godinu dana, kada je zatrudnjela te bez zadrške priznaje da je s njim imala i prvo seksualno iskustvo. Otac joj je bio Slovenac, oficir (časnik) u tadašnjoj ratnoj mornarici, a mati, iako jednostavna, dobra i plemenita žena. Nije joj bilo lako priopćiti roditeljima vijest o trudnoći, jer se bojala negativnih reakcija. Međutim, za divno čudo, otac je to mirno  podnio, nudeći joj i mogućnost da se ne mora udavati i da su i njoj i njenom djetetu širom otvorena vrata obiteljskoga doma. Mama, očito u šoku, nije izgovorila niti jednu jedinu riječ.
Tanja se u svojim reminiscencijama rado sijeća Splita, vežući se samo za lijepe uspomene, iako u njemu nije imala osjećaj pripadnosti. I kao odrasla osoba osjeća nedostatak očeve ljubavi, koji ju je, kao i njenu sestru u djetinjstvu tukao, više puta bez opravdanoga razloga. To bi mu nekako i oprostila, ali ne može mu oprostiti što ju nije dovoljno držao u krilu. Slično joj se dogodilo i u desetogodišnjem braku s Darkom, s kojim je imala dvije kćerke. Trebalo joj je puno vremena da donese odluku o rastavi, jer je uvidjela da on želi biti uvijek u pravu i da mu je ego bitniji od svega, čak i od vlastite obitelji. I kada je konačno donijela odluku, trebalo joj je još puno vremena da iziđe iz braka. Trebalo joj je i vremena da se oslobodi seksualne traume iz djetinjstva, za što je iznimno zaslužna jedna divna psihijatrica, a zaslužna je i za mnoge razgovore i savjete, iz kojih je izvukla životne pouke. Bogu hvala da je Tanja uspjela zaposliti se u Strsbourgu, ostvariti financijsku slobodu, podići dvije kćere koje nakon studija u Zagrebu planiraju i magistrirati negdje u inozemstvu. Još samo da pronađe pravu ljubav svoga života, osobu s kojom će proživjeti ostatak ovozemnoga života, jer ona, koja se nesebično davala, zavrijedila je biti ljubljena i biti voljena.

Priča druga: „Nesamostalna sam osoba od sedamdeset godina“, MARIJANA (1941.), priča je o ženi, rođenoj Zagrepčanki, čiji se životni krugohod vrti od Zagreba do Lužana (mjesto između Nove Gradiške i Slavonskog Broda) i Broda, pa opet natrag u Zagreb. Marijana se već nakon mature u gimnaziji i udala. Iako je bila ludo zaljubljena u Mladena, mladenačka bolest i neiskustvo odveli su je u zagrljaj i brak s trinaest godina starijim Mirkom. I kada se činilo, makar za okolinu, da ipak ima skladan brak, vrijeme će pokazati, da njene muke i nesamostalnost tek sada započinju, jer njen muž je bio vrlo posesivan, ljubomoran i nevjeran. Bili su dva različita svijeta. I dok se ona radovala sitnicama, on je na prvo mjesto stavljao materijalno. O rastavi je razmišljala, jer su s vremenom postali stranci jedno drugome, ali bi uvijek pomišljala na djecu i odustajala bi od te nakane. Utjeha joj je bila i mala kutijica s uspomenama na Mladena, svoju prvu i pravu ljubav, a kutijicu je otvarala kada bi joj bilo najteže i to joj je davalo snagu da preživi. I nakon četrdeset i pet godina braka bez ljubavi, umire Mirko i Marijana postaje udovica. Nije znala je li plakala glede njegove smrti ili glede toga što je živio život bez ljudskih vrijednosti i morala. U jednom trenutku nazvao ju je i Mladen, s kime se nedugo zatim i susrela. Ostali su prijatelji, ali svatko sa svojim problemima, nastavlja živjeti u različitim gradovima. Za Marijanu bi se moglo reći – preživljavati, jer je i nakon druge operacije kuka slabo hodala. Sada, sama sa svojom mačkom, želeći raščistiti još mnogo toga iz dosadašnjega života bez pravoga života, želi ostaviti „red za sobom“, a onda u miru sklopiti svoje oči.

Priča treća: „Upoznaj sebe da bi upoznao svijet“, ADELA (1965.), priča je o medicinskoj sestri, koja je napustila dugogodišnji stalni posao, prihvativši izazvov i zov srca, „posvetila se zaštiti okoliša, socijalnom radu“ i općenito pomoći drugima. Međutim, da bi to učinila, trebalo je u prvom redu pomoći samoj sebi. Ona je bila željeno dijete, a njen godinu i pol mlađi brat neželjeno. Uz svoje odrastanje, morala je preuzimati i majčinske poslove. Brat joj je bio na ratištu u Baniji, a nedugo zatim, u dvadeset i šestoj godini je umro. Adela pokušava naći odgovore: zašto su joj roditelji bili takvi kakvi su bili?, zašto je u već četvrtoj godini, glede straha od bagera, morala ići dječjem psihijatru?, zašto je njen brat, tako mlad, morao umrijeti?, zašto danas ne može uživati u seksu, onoliko koliko bi mogla da je razvijenija?, zašto nije voljela svoju majku?
I o mnogočemu drugom razmišlja i dubinski analizira. No ona se ne miri s postojećim stanjem. Mijenja sebe, mijenja svoju majku i poboljšava njihov odnos tražeći pravi put. Očito ga je i pronašla, jer uvijek i u svemu osjeća Božju prisutnost. I nama preporučuje da upoznamo sami sebe, jer o tome ovisi hoćemo li izabrati pravi put – svoj put.

Priča četvrta: „Prilagodba je ključna riječ“, SANJA (1970.), priča je o doktorici znanosti iz ekonomije, redovitoj profesorici na Fakultetu u Zagrebu. Ona, kao vrsna intelektualka i majka četvero djece, vrlo poučno i bez zadrške priča o svome braku, zatim rastavi, koja sama po sebi donosi i bitne promjene u načinu života, ali smatra da je mnogo lakše kročiti naprijed ako na vrijeme prepoznamo problem i uhvatimo se s njime u koštac. Sanja nikoga ne optužuje, niti od ikoga traži sažaljenje. Pače! U svojim psiho-socijalnim analizama i uzročno-posljedičnim vezama objašnjava društvene (ne)prilike tijekom Domovinskoga rata i poraća. Osobito se to odrazilo na njene generacije, kada su se mladi ljudi vjenčavali, ne samo iz ljubavi, nego i iz potrebe za sigurnošću i pripadnošću, s vidljivim i nevidljivim posljedicama, koje je i sama iskusila. Ali se ne predaje, jer vjeruje „da su volja i upornost važniji od intelektualnih sposobnosti“.

Priča peta: „S nestankom straha došla je snaga“, DRAGANA (1937.), priča je o ženi koja je preživjela dva rata. I dok se II svjetskog rata svjesno ne sjeća, nego ga je samo podsvjesno proživljavala, Domovinski rat ju je očvrsnuo. Dragana potječe iz miješanoga braka i u Domovinskom ratu osjetila je potrebu, jer se i osjećala snažnom, posredovati u razmjeni zarobljenika, što joj i uspijeva. Dio obitelji joj je bio u Hrvatskoj vojsci, a dio je prešao na drugu stranu i to ju je strašno boljelo, ali – na njenu sreću – nisu se sretali na bojišnicima. Vjerojatno je  to razlog više zašto polemizira, opominje i podiže svoj glas protiv rata. Uz ratne priče, Dragana nam pripovijeda i o svojim mladenačkim ljubavima, kratkotrajnom prvom braku, zaljubljivanju u oženjenoga čovjeka te naposljetku udaje za Slavka, koji je prihvatio činjenicu da ona ne može rađati. Dragana nas, na kraju svoje ispovijesti, i savjetuje da raščistimo s prošlošću i zaboravimo sve ružno te da uživamo u svemu.

Priča šesta: „Život u domu je kao fakultet“, NEDA (1930.), priča je o udovici, majci dvoje djece, koja, nakon muževljeve smrti, živi svoj starački život u Domu umirovljenika, na brežuljku s kojega puca pogled na „krovove Zagreba“. Neda nije imala uvjeta niti majčinoga razumijevanja za višu naobrazbu, a rođena je kao nezakonito dijete, tako da na oca nije mogla računati, ali njena inteligencija je na visokoj razini te smatra da je naobrazba bitna u životu. Isto tako, junakinja ove priče posjeduje i iznimnu mudrost, a to se očituje u njenim promišljanjima o različitim karakternim osobinama pojedinih korisnika Doma. Ona se upušta i u teološke rasprave, o Bogu, o vjeri, o prolaznosti tijela i prelasku duše na onu stranu obale i pripravna je na tu neminovnost. Nije ju strah, ali ipak se radije bavi ovozemnim užicima dok je još na životu. I želi nešto podijeliti s nama, a to je da ne mogu drugi znati koje mi imamo probleme te da se moramo više povjeravati jedni drugima i da tada pomoć neće izostati.

Priča sedma: „Događalo mi se ono što sam sama izabrala“, DORA (1968.), priča je o ženi koja je rano ostala bez oca i to je bitno utjecalo na njen život. I mama, koja ju je, glede toga, previše štitila, pogoršavala je njeno samopouzdanje. Zasnovala je zajednički život s Darkom koji, glede poslovnih obveza, puno putuje. I Dora je nedavno u Zagrebu otvorila privatnu praksu za bioterapiju, ali i unatoč tome njihovih dvoje djece (tinejdžerka Vera i petogodišnji sin Tin) nisu zakinuti u odgoju, jer junakinja ove priče napravila je listu prioriteta i tako ravnomjerno kombinira obiteljske i poslovne obveze. Iako u Domovinskome ratu – Bogu hvala – nije izgubila nikoga bliskog, on joj je donio stres koji ju je očeličio. Njoj se događalo „ono što je sama izabrala“.

ČETVRTI DIO – MAMA I JA

Priča prva: „Još neispričana priča“, MAMA MIRA (1940.). Ova priča je po mnogočemu posebna, i u emotivnom i u književnom smislu. Nije lako slušati ispovijest vlastite majke, uobličiti to u književno djelo, a biti objektivan. Međutim, ne da je samo to uspjelo Frleta – Botici, nego je ovo i jedna od najuspješnijih priča, osobito u onom opisnom dijelu. Već u uvodu, autorica je tako slikovito opisala obiteljsku kuću i okućnicu svojih roditelja u blizini Trogira, tako da čitatelji, posredstvom riječi, mogu imati izvrsnu predodžbu i o kući i o pejsažnom bajkovitom ugođaju raznoga voća i povrća. Treba samo zažmiriti i doživjeti boje: limuna, mandarina, smokava, maslina, palmi, mimoza, ruža i drugoga raznoraznog cvijeća.
Njena majka, već na početku, nerado govori o svome djetinjstvu i svojoj mladosti, jer joj nije bilo lako. Njenoga oca Đuru četnici su ubili u II svjetskom ratu u Podnuvlju (Bosna) godine 1942., a ona je tada imala svega dvije godine. Taj tragični čin obilježio je i njeno odrastanje s djedom i bakom u slavonskom selu Garčinu. Djed je imao sijede brkove i smrknuto lice i bio je vrlo škrt.  Njegova karakterna osobina očitovala se i neizmjrnom tugom zbog smrti svoga sina.
Autorica je, i kroz majčinu priču, izrsno opisala slavonski krajobraz i društvene prilike onovremene Slavonije. To se najzornije iščitava u slijedećem  pejsažnom opisu: „Pred kućom je bio travnjak koji je šamac (kanal) odvajao od prašnjavog puta s velikim rupama. Po travnjaku su pasle patke i guske...“. Ovi i niz drugih plastičnih opisa krajobraza dokaz su i iznimnoga književnog umijeća, koji u ponekim dijelovima neodoljivo podsjećaju na našega vrhunskog putopisca Matka Peića, osobito u djelu „Skitnje“, u kojemu se autor, kroz promatranje pejsaža, reminiscentno vraća u svoje djetinjstvo i svoju mladost. To bismo mogli nazvati prustovskim pristupom kada, naoko mali djelići nečega probude lavinu sjećanja iz koje se onda stvara čitava kompozicija djela.

Priča druga: „Moja je nesreća što je Zemlja okrugla“ – Gdje zapravo pripadam? (podnaslov),
JASMINKA (1959.). I na koncu autorica Jasminka Frleta – Botica započinje, ili bolje rečeno – zaključuje vlastitom ispoviješću ovo iznimno zanimljivo i vrijedno djelo. Ona se pita – gdje pripada? Razumljivo, jer je životni putevi vode od: Garčina do Rottterdama u Nizozemskoj, vraćaju je natrag u hrvatsku metropolu Zagreb, potom u Slavonski Brod, pa u Kamnik u Sloveniji, a onda opet u Nizozemsku, gdje je provela više od polovice svoga života. Međutim čitateljima je lakše pratiti njenu priču, jer ona se naslanja na prethodnu, u kojoj je temeljni dio ispričala njena mama. Odrastanje, školovanje, visoku naobrazbu, ljubav i udaju Jasminka je prolazila u različitim sredinama, različitim društveno-političkim uređenjima, susretala se s različitim ljudima, običajima, kulturama i na različitim je jezicima govorila, pisala i promišljala. Tražeći odgovore u četrdesetim godinama života, nada se da će ih dobiti prije nego ispusti „zadnji dah“. Njena hrabra i odvažna baka, koja ju je odgajala i odgojila, usadila joj je čvrstoću karaktera. Roditelji su imali drugu misiju, osobito otac, a to je rad, red i disciplina. Tipično vojnički. Njima je bio veći prioritet rad na terenu i u inozemstvu, štednja za gradnju kuće i ostale materijalne vrijednosti negoli, godišnji odmori, igra i odgoj djece. Uz baku, i sama je morala voditi obiteljsku skrb nad šest godina mlađim bratom. No ona ne osuđuje. Pače. Razumije, prašta i sada i sama želi poučavati. To joj i uspijeva. I ova knjiga je dokaz tome. Iz nje, i kroz nju, može se puno toga učiti i naučiti. Osobito je to znakovito u ispovijesti o njenoj bolesti, strahu od operacije, ali i vjeri, koju na sebi svojstven način ispovijeda. Ona Boga ne doživljava kao mnogi praktični vjernici, ali vjeruje „u dobro Velikog plana“. U ovoj posljednjoj priči prvi i jedini put Ga je oslovila pravim imenom, uoči operacije: „Tada sam prvi put osjetila prisutnost, toplinu i zaštitu mog anđela čuvara. Mnome je zavladao duboki mir, nestao je strah, osjetila sam se zaštićenom, prepustila sam se u Božje ruke.“ Zato je Jasminka, u mojim očima, pobijedila, a pobjedila je i glede velike potpore njenoga muža Branka. Ne samo u bolesti već i u radosti pisanja, putovanja i svim zajedničkim ljubavima, jer ljubav pobjeđuje sve. Ovom toplom i nadahnutom štivu svih njenih junakinja, i nje same, glavno je obilježje – ljubav. A zašto bi čovjek morao voljeti rijetko da bi mnogo volio? – zapisao je veliki francuski književnik Abert Camus. Ova je knjiga putokaz kako se može voljeti stalno i mnogo voljeti. Na nama je samo biti na tom putu., a koklegici Jasminki Frleta – Botica želim izgradnju novih puteva, kako onih književnih, tako i životnih.
Ante Nadomir Tadić Šutra, prof.
U Ovrlji 11. studenoga 2016. (na blagdan svetoga Martina)

 


Zlata Pazman, novinarka radio Prkos

 

Knjigu sam pročitala u nekih tri-četiri dana. Pitka je s jednostavnim izričajem i preporučujem vam od srca da nastavite.  Svoju pozitivnu energiju  pretočite u neki novi uradak, bit će mi zadovoljstvo to čitati. Puno  je tema koje su vam na dohvat ruke, a vi pišete jednostavno i iz srca uvažavajući sve što ste saznali, bez i primisli da nekoga osudite, ili dovedete u neugodnu situaciju. Ja sam to doživjela kao poruku i zaključak da je ponekad tako malo potrebno da pokažemo svoju ljudskost, da se u ovom surovom svijetu otvorimo, pomognemo jedni drugima . "Lijepa riječ i gvozdena vrata otvara".

 


STARA MOJA, USPJELE SMO

Velika ispovijed kolaž je od dvadeset sedam priča (naslovljenih ženskim imenima) koje govore o životima anonimnih žena; majki, kćeri, supruga, baki. U svojoj zbirci Frleta-Botica predstavlja nam se kao precizan i odmjeren kroničar vremena, i zatomljujući vlastiti daje glas ženama različitih generacija, obrazovanja i podrijetla da u prvom licu, autobiografski, ispričaju svoje živote: ono neponovljivo, osobno, a opet poznato, ono što nasmije, ili gane, a učini to bez velikih riječi. A one, te pobjednice života, svoje priče nam pričaju nepretenciozno, veselo, sjetno, zadovoljno ili tmurno; ne da bi nešto ispravile ili koga poučile (jer tko je ikada drugog naučio živjeti?), nego da se prisjete, okrenu, pogledaju unatrag i u ovom, posve posebnom ženskom društvu unutar korica Velike ispovijedi jedna drugoj stisnu ruku i kažu: stara moja, uspjele smo.

Zbirka ima jasno naznačena geografska čvorišta: Slavoniju, Dalmaciju i Zagreb, a „novinarski“ format koji na trenutke podsjeća na opsežne intervjue daje pričama živost i tempo, pa se čitatelj na trenutak nađe unutar te priče, kao uz popodnevnu kavu.

Knjiga je „ženska“ (što god to značilo u današnje vrijeme), ali u ovom slučaju to joj više daje nego uzima, jer najveća snaga teksta leži upravo u istinitosti priča, njihovoj životnosti, nevidljivom tkanju koje život čini životom, bez specijalnih efekata, milijunskih ugovora ili svečanih balova, tihom bivanju koje sjaji, a takav tip iskrenosti, objektivnog sagledavanja vlastitog i života svojih najbližih, složit ćemo se, ipak je jača strana ženskom rodu.

I kako nas sama autorica u uvodu pita, „što stoji iza ženina osmijeha?“, umjesto da uopće pokušam odgovoriti na nemoguće, s veseljem ću vam preporučiti da to, čitajući ovu zbirku, otkrivate sami.
Ivan Jozić, pisac


ŽIVOTI KOJI STANU U KUTIJICE USPOMENA I ONI KOJI SVOJU KUTIJICU JOŠ ČEKAJU

Knjiga Velika ispovijed nastajala je tijekom nekoliko godina temeljem razgovora koje je autorica Jasminka Frleta-Botica vodila s trideset i trima ženama, koje pripadaju različitim generacijama i različitim kulturnim i geografskim podnebljima, a čije su priče grupirane unutar triju sredina od kojih svaka predstavlja posebno poglavlje knjige – Slavonije, Dalmacije i Zagreba, a posebno poglavlje nazvano Mama i ja ostavlja kako bi oblikovala i vlastitu obiteljsku situaciju i postavila i sebi pitanja čiji odgovori mogu donijeti i objašnjenja nužna da bi se iz neke točke rekapitulirao i sagledao vlastiti identitet sa svim putanjama na kojima se kroz vrijeme i prostor često nesvjesno oblikovao. Kolaž je to ženskih života ispletenih kao niz narativnih vinjeta koje donose autentična kazivanja žena protkana razmišljanjima autorice o sebi i drugima i crtaju kartu Hrvatske na posve specifičan način. Vlastita iskustva često su jedino uporište za konstrukciju svijeta, a sabrana na jednom mjestu dragocjeno su štivo za moguće prepoznavanje, povezanost i razumijevanje osobnih i svih onih kontekstualnih parametara koji su mu određivali konture, a često i sadržaj.

Što nas to identitetski temeljno određuje, jedno je od ključnih pitanja koje čini polazište ove knjige. U nju je utkana i potreba da se pokuša razumjeti tko smo, kako se uklapamo u svijet i kako ga, makar nečujno i neprimjetno, izgrađujemo. Jer prostor i vrijeme stalno su u mijeni, kao i ženski princip koji i unutar zadanih, ali sve poroznijih patrijarhalnih okvira, traži načine samoostvarenja. Vrijednosni sustavi i stavovi, osobito rodni, još su duboko ukorijenjeni u tradicionalnim vizurama, no i u njima se stvaraju enklave modernije ženstvenosti iako se ona još uvijek često misli kroz „obiteljsku terminologiju“, u ruralnim sredinama gotovo dominantno, dok je profesionalna emancipacija istaknutija u urbanim prostorima.

Socijalizacija uglavnom znači naučeno ponašanje koje zajednica određuje uzornim pa se djevojčice, djevojke i žene moraju neprekidno prilagođavati ulozi koja im je dodijeljena. Iskorak je još uvijek iznenađenje, iako, mnoge priče upravo su priče iskoraka žena koje nisu dopustile da ih stereotipi, ali ni objektivne društvene okolnosti, ratovi, ekonomska i obrazovna ograničenja, bolesti pa ni išta drugo spriječi u življenju koje nam je dano kao dar na kojem možemo biti zahvalni samo ako mu sami upišemo smisao.

Autorica Jasminka Frleta-Botica ne bježi od subjektivnosti, nema pretenzija imenovati svoj rad znanstvenom i pseudoznanstvenom terminologijom, ona jednostavno postavlja pitanja i osluškuje odgovore, ona preispituje okamenjene forme i pokušaje (uspješne i neuspješne) njihova razbijanja, ona omogućava utišanim ženskim glasovima da progovore, i dajući različitim sudbinama narativni oblik pomaže i njima i sebi, da analizirajući, osjećajući, prihvaćajući, mijenjajući, propitujući, sagledavajući, kopajući i pripovijedajući, osvijeste vlastitu snagu, da shvate i prije svega sebi priznaju da iako vrijednost života žene u danim zemljopisnim, povijesnim i sociološkim uvjetima često nije na vidljiv način artikulirana, to je ne čini manjom.

Svjesna da ne može dobiti odgovore na sva postavljena pitanja, ali da je važno ne prestati ih postavljati, autorica hrabro otvara prostore ispovijedi kao osobne i kolektivne mogućnosti neke šire spoznaje i gotovo terapije. Potreba žene da shvati vlastiti život, neovisno o njegovoj objektivnoj (sociokulturalnoj) valorizaciji, nit je koja se provlači kroz svaki redak ove knjige, a svoj šarolikosti ženskih sudbina i identiteta, svim tim snovima, strahovima, ljutnjama, tugama, radostima, frustracijama, uspomenama, zadovoljstvima, bjegovima i vraćanjima, stereotipima, nedostatnostima, ostvarenjima, svim čežnjama, nadanjima, uspjesima, posrtanjima, crninama, zajednički je nazivnik – borba. Jer kao što kaže jedna od sudionica ove knjige – Svaka generacija ima svoju borbenost. U to sam sigurna. Svaka generacija suočava se s okolnostima u kojima se mora boriti da bi opstala. Samo su okolnosti drugačije. Naše prepreke neće biti njihove. Oni će imati svoje. Borba je neprestana.

Velika ispovijed zanimljivo je štivo, plijeni otvorenošću i spremnošću da se podijeli vlastiti život i posve je sigurno jedan od onih tekstova koji čitatelju ne ostavljaju dojam završenosti jer tamo gdje čitanje knjige završava, iščitavanje vlastitog puta tek počinje.
Dr. sc. Ozana Ramljak


DOKUMENT AROMATIZIRAN PATNJOM

Kad mi je Jasminka Frleta-Botica poslala rukopis svojih razgovora sa ženama vrlo raznolike dobi, porijekla, biografije, statusa… da ga urednički pročešljam i privedem formi prikladnoj za ukoričenje – bio sam trojako zatečen: količinom materijala, tj. brojem dokumentiranih razgovora, nemogućnošću svrstavanja (buduće knjige) u jednoznačan žanrovski pretinac i – posebice – ogromnom energijom što ju je autorica ugradila u zapise o pribilježenim dijalozima. Sada, pošto je obrađen rukopis odstajao u mojoj memoriji, prvo bih obrnuo početne dojmove: u prednji se plan probila sinteza volje i napora da se ono što je u početku bilo (vjerojatno) ovlaš definirano htijenje dovede do čvrsto oblikovana djela, nedoumica oko žanrovskog svrstavanja jest ostala, ali i izgubila kategorijalnu težinu, dok je broj ispisanih kartica pao ne treće mjesto… nikako zbog sporednosti, nego zato što – besprijekornom usklađenošću s temom – više ne strši kao određujući faktor. Ali, kako to najčešće biva, osim ranije zamijećenih, iskrsnuo je i značajan novi moment: snažna autoričina empatija prema njenim sugovornicama, mnogo više od razumijevanja njihovih sudbina, životnih određenja, (ne)ostvarenih želja i ambicija – bilo da je riječ o starici psihe formirane i okamenjene u Dalmatinskoj zagori nekih davnih stoljeća, ili suvremene mlade žene koju nije mimoišao ni dvojben fenomen samopomoći po instrukcijama modernih šamana i prodavača pseudopsihologijskog bofla.

A upravo je u toj jasno raspoznatljivoj zlatnoj žili subjektivnog odnosa zapisivačice spram žena kojima je pristupila, čije je ispovijedi pažljivo saslušala i uobličila u nadasve intrigantan literarni tekst – najveća vrijednost ove knjige. Jasminka Frleta-Botica, marom prilježne istraživačice i darom rođene su-otkrivačice godina i događaja zatamnjenih patinom burnih vremena za nama, uspjela je u ovo djelo pretočiti slike i odjeke prijelomnih desetljeća… odraze zrcala skršenih ratovima i siromaštvom, svakidašnjom bitkom za opstanak u nesklonu političko-ekonomskom i društveno-običajnom okolišu, osobnim tragedijama poniklim u srazu sudbine i kobne pomoći, što su je mnoge sugovornice pružile usudu da ih još žešće povrijedi, rani i ponizi ljudsko/žensko u njima. Stoga je ova knjiga natopljena (i) gorčinom, žâlom za trenucima u kojima je, da bješe drugačije mudrosti i svijesti o (ne)sreći i pravdi, sve moglo poći drugim putem, biti ozareno ljubavlju što izostade, plemenitošću što se ni začela nije, pravednošću o kojoj ne beknu ni poslovični s oltara pop.

Pa ipak, koliko god se s ovih stranica cijede tuga i čemer, kad se Jasminkina knjiga iščita do kraja, dojam biva obavijen maglicom dirljive nostalgije… stoičkog pomirenja s onim što se zbilo – jer je, valjda, samo tako moralo biti. U tom aspektu, Velika ispovijed značajna je knjiga jer neobično nalikuje freskama iz drevnih hramova, onim prikazima života kakav jedino jest, sa svim dobima godine i dana, momentima blještavim i mračnim, tegobnim i pozlaćenim rijetkim srećama, suviše kratkotrajnim da potisnu spomen na nevolje, poniženja i zlo što stoljećima bacaju sjene nad životne linije na žuljevitim dlanovima dalmatinskih i slavonskih žena svih generacija.

Upravo stoga, kad se zaklopi ova knjiga, njihov vapaj za uvažavanjem, za zaštitom dostojanstva majke i supruge, radnice i patnice, ostaje kao jeka koja (i) proziva i osuđuje – koliko god se same protagonistice toga strašnog beščašća skanjivale nazvati ga pravim imenom, pa čak i progovoriti o njemu. Taj prizvuk autorica nije mogla izbjeći sve da je i htjela, a dobro je da ga se nije bojala, jer je jetka aroma patnje što isparava s dokumentarne potke Velike ispovijedi izvanredno vrijedan sastojak ove izuzetne knjige.


Stjepo Martinović